TOMISLAV PAVELIĆ
SVETIŠTE/SKLADIŠTE
Sve zidne površine knjižare AGM prekrivene
su policama. U stražnjem su dijelu prekriveni čak i prozori, kao da je ponestalo
mjesta pa se naprosto krenulo dalje. Police poput trake omataju cijelu knjižaru
zauzimajući uvijek isti pojas unutar presjeka, ostatak nakon jednostavne
operacije oduzimanja prostora rezerviranog za utilitarije
(zagrijavanje/ventiliranje) ili arhitektonske datosti (parapet/prozor). Unutar definiranog
vanjskog gabarita pojedinačnim se policama mijenja razmak, odozdo prema gore od
manjeg prema većem. Autori se poigravaju našim zôrom. Na sličan način, iza
uniformiranog lica, mijenja se i dubina polica – jednom je standardna, drugiput
udvostručena za dvoredno slaganje knjiga, dok je u izlogu smanjena za izlaganje
naslovnica. Police su od čelika, bez vertikalne razdiobe jer konzolno stoje na zidovima.
Izgled i konstrukcijski detalji ne mijenjaju se. Materijal je vidljiv, nije ni prekrit
bojom ni namjerno patiniran nego je ostavljen u početnom stanju, reklo bi se - nevin.
Usred prostora su čelični stolovi s dodatnim hrpama knjiga. Pod i strop su
potpuno neutralni. I to je, uglavnom, sve.
-
Sve je očito već na prvi pogled. Kamo
god da se pogleda - police s knjigama. Čini se, drugoga nema. Posvuda su i toliko
ih ima da nitko ne može ostati ravnodušan - ili će namjerniku srce poskočiti od
sreće ili će ustuknuti i pobjeći prije nego podlegne alergijskom napadu. Ulazak
unutra usporediv je s ulaskom u pećinu. Istodobno, to je i svetište i
skladište, mjesto na kojemu put od bljeska apoteoze do prašine suvišnosti knjige
prelaze u trenu. Naravno, moglo bi se reći da to vrijedi za svaku knjižaru, no u
knjižari AGM Miljenka Bernfesta i Lovorke Prpić to je nekako drukčije, očitije,
dovedeno do kraja.
-
Premda se autori nedvojbeno vode
racionalnim načelima pri projektiranju ovog interijera, rezultat je gotovo
nadrealan u svojoj monotonosti i ogoljenosti. Da bi se ispunio projektni zadatak,
odredili prostorni odnosi i stvorio ugođaj koriste se police koje opleću prostor prelazeći preko
svega što im stoji na putu a da pritom, prilagođujući se pojedinačnim
okolnostima i potrebama, ostaju suštinski iste. To podsjeća na metodu
minimalističkih kompozitora koji kad se dohvate neke note ne puštaju je dok iz
nje ne iscijede i zadnju kap mogućnosti.
-
Projektiranje interijera čudna je disciplina,
trajno na pola puta između dizajna i arhitekture, arhitekture i umjetnosti,
umjetnosti i dekoracije... Ustvari, između predodređenosti namjenom i kontekstom
zgrade unutar kojeg se interijer nalazi i potrebe za samoodređenjem i razlikovanjem.
Zbog toga projektanti (i naručioci) interijera prečesto upadaju u zamku
samodopadne proizvoljnosti - jednom, kao iz inata, iscrpljuju se beskrajnim nizanjem
atrakcija, drugiput, možda zbog rezignacije, sami sebe sputavaju terorom dobroga
ukusa. Rijetko se shvaća dijalektički odnos prisile ograničenja i otvaranja mogućnosti,
tj. da ograničenja ulaznih parametara nisu izlika ni za ispraznu kreativnu paradu
ni za potpuno odustajanje od ikakva artizma.
Na pola puta između ograničenja i
mogućnosti, Miljenko Bernfest i Lovorka Prpić uspjevaju uhvatiti labilno stanje
ravnoteže pre-određenosti i ne-određenosti. Odrađujući inicijalni zahtjev, oni vješto
rabe izabrano sredstvo da bi odredili sve što u tom interijeru treba biti
određeno stvarajući pritom «višak vrijednosti». Jer, nakon što se odredi sve
što se stvarno može unaprijed odrediti, interijer je tek otvorena struktura, okvir
budućih događanja. Danas je to svetište/skladište knjiga, a sutra možda nešto
drugo. Na to se ne može utjecati, ali može se stvoriti zaokruženi okoliš sposoban
rasti i mijenjati se kako bi prihvatio nepredviđena događanja i namjene.